← Nazad

Prepoznati nije isto što i setiti se

Postoje dva različita znanja reči, i stalno se mešaju.

Pasivno - prepoznajete reč kada vam je pokažu ili izgovore. Aktivno - sami je vadite iz pamćenja, u trenutku kada vam zatreba. U idealnom slučaju reč ili fraza se jednostavno pojavi - i ne primetite kako se to dogodilo.

To su sasvim različite radnje: prepoznavanje upoređuje gotov uzorak sa onim što je u glavi, a prisećanje traži da odgovor napravite ni iz čega. Drugo je osetno teže.

Kod svakog ko uči, pasivni rečnik je nekoliko puta veći od aktivnog - i to je normalno, tako radi i maternji jezik: razumete mnogo više reči nego što ih sami koristite.

Zašto taj nagib postaje problem

Zato što je gotovo celo učenje sagrađeno na prepoznavanju. Čitate - prepoznajete. Slušate - prepoznajete. Gledate karticu na kojoj su srpska reč i prevod jedno pored drugog - opet prepoznajete. Osećaj „znam ovu reč“ se javlja, a sposobnost da je izgovorite u pravom trenutku - ne.

Odatle i ona poznata žalba na srednjem nivou: sve razumem, a ne umem ništa da kažem.

Šta o tome kaže nauka

Ovde radi efekat testiranja: pokušaj prisećanja učvršćuje gradivo bolje nego ponovno čitanje istog gradiva. U poznatoj seriji eksperimenata Roedigera i Karpikea (2006) grupa koja je sebe proveravala posle nedelju dana pamtila je osetno više od grupe koja je samo ponovo čitala - uz isto utrošeno vreme.

Napor prisećanja nije provera znanja, to je samo učenje. Neprijatan osećaj „na vrh mi je jezika“ jeste trenutak u kome pamćenje radi.

Kako je to napravljeno u MyLexu

Svaka kartica prolazi ne jedno pitanje, nego četiri - i to su četiri različite veštine:

Prva dva stepena su prepoznavanje, druga dva su vađenje iz pamćenja. Treći i četvrti su osetno neprijatniji od prva dva, i to je dobar znak: baš tu se vidi šta zaista znate.

Univerzalno pravilo za svaki dan, i bez aplikacije: prevodite sa ruskog na srpski, a ne sa srpskog na ruski. Prvo gradi aktivni rečnik, drugo samo pasivni.